Pitanja o raširenosti različitih oblika partnerskog nasilja[1] pokazuju da je najčešći oblik nasilja vezan za uvrede i ponižavanja, koje je primenjivala skoro ¹/₃ muškaraca prema svojim partnerkama. U ¼ slučajeva muškarci su namerno prestrašivali svoju partnerku. Šamaranje i bacanje predmeta na partnerku se događalo u ¹/₅ slučajeva. Veoma raširen oblik nasilja je i ekonomsko nasilje, i to u formi zabrane zapošljavanja. Najmanje zastupljeno nasilje je ono koje je i fizički najopasnije, tj. direktno fizičko povređivanje, kao i pretnja oružjem (odgovor „nikada“ je bio zastupljen u 93,2% slučajeva).
Poređenje odgovora žena i muškaraca pokazuje da žene uglavnom češće prijavljuju nasilje od muškaraca, što se i moglo očekivati.
Ako se izdvoje samo odgovori „nikada“, onda postaje jasno u kojoj meri ne postoji jasna veza između težine i raširenosti nasilja određenog tipa. Naime, očekivalo bi se da su najrašireniji oni oblici nasilja koji su ujedno i najblaži i obrnuto. Ali, najrašireniji oblik nasilja koji žene prijavljuju je vređanje i ponižavanje (suprug je učinio da se oseća loše). Ova činjenica se može povezati sa izrazitom mizoginijom koja je konstitutivni deo lokalnog patrijarhata u dugom vremenskom trajanju (Blagojević, 1994), koja je i dodatno ojačana „krizom maskuliniteta“ (Hughson, 2017).
Ako se izračunaju prevalence nasilja (tako što se saberu svi odgovori vezani za bilo koju učestalost vršenja nasilja), sto je obrnuta slika od „nikada“, dobija se jasnija slika o raširenosti nasilja i razlikama koje postoje u ovom pogledu između žena i muškaraca. Iz ovih podataka, međutim, ne može se zaključivati da li se radi o istim ili različitim muškarcima, tako da se može dobiti slika o raširenosti nasilja, ali ne i o zastupljenosti nasilnika u ispitivanom kontekstu kada je reč o težim oblicima nasilja. Naime, može se pretpostaviti da su oni koji su vršili teže oblike nasilja ujedno vršili i lakše oblike nasilja, ali kao što je pokazano u slučaju vređanja, ta veza nije tako jednostavna i jasna. Obrazovaniji ispitanici su za sve oblike nasilja češće davali odgovor „nikada“ od manje obrazovanih, ali ta veza nije bila statistički značajana.
Oni koji su dali odgovore da su vršili neki oblik nasilja su upitani o tome da li su u poslednjih 12 meseci vršili neki oblik nasilja.[2] U poslednjih 12 meseci svaki peti muškarac koji je vršio nasilje u partnerskom odnosu je pretio oružjem svojoj partnerki, a svaki četvrti je vređao partnerku.
Posebna grupa pitanja odnosila se na seksualni odnos koji nije bio zasnovan na dobrovoljnom pristanku. Oko ⁹/₁₀ muškaraca je izjavila da nijednu devojku/ženu nije prisilila na seksualni odnos (90,5%), a svaki dvadeseti muškarac je to učinio jednom (5,4%). Najčešće rašireni oblik nasilja je vezan za situaciju u kojoj muškarci imaju seksualni odnos sa ženom ili devojkom koja je u alkoholisanom stanju i ne može da jasno izrazi svoju volju. Svaki pedeseti muškarac je u poslednjih 12 meseci učestvovao u grupnom silovanju. U celini posmatrano, oko ¹/₁₀ muškaraca iz uzorka ima iskustvo prisiljavanja na seksualni odnos, pod različitim okolnostima i različitih osoba. Između starosti i obrazovanja i prisiljavanja na seksualni odnos ne postoji povezanost.
Ako se posmatra nasilje u celini, ono kome su bili izloženi i muškarci i žene u poslednja tri meseca, onda se može videti da se muškarci, zbog nasilja u javnom prostoru, pre svega, češće nalaze u ulozi žrtava ili napadnutih. Tako je svaki osmi muškarac iskusio da ga je neko udario tokom poslednja tri meseca, svaki dvadeset peti je iskusio pretnje hladnim oružjem, a svaki pedeseti pretnju pištoljem. Čak 22,3% najmlađih muškaraca je iskusilo da ih je neko udario u poslednja tri meseca (8‒24 god), kao i 26,9% muškaraca sa najnižim obrazovanjem.
Kada je reč o zakonu koji reguliše nasilje protiv žena, muškarci najčešće smatraju da taj „zakon previše olakšava ženi da optuži muškarca za nasilje“ (u 39,5%). Muškarci se u 30,8% slučajeva ne slažu sa tvrdnjom da je zakon prestrog, za razliku od 50,0% žena. Da zakon ne štiti dovoljno žrtvu nasilja smatra 43,2% muškaraca i čak 59,4% žena. U celini posmatrano, između žena i muškaraca postoje razlike koje su zasnovane na solidarnosti po liniji roda.
[1] Pitanje je postavljano samo muškarcima koji su izjavili da su u partnerskom odnosu, odnosno u braku (ukupno 615 od 1.060).
[2] Na prvi pogled nije logično da su veći brojevi vezani za učestalost nasilja veći za poslednjih 12 meseci od prevalenci. Međutim, pitanje o „poslednjih 12 meseci“ je postavljeno samo onima koji su već potvrdno odgovorili da su vršili dati oblik nasilja, bar jednom.