Muškarci u Srbiji prolaze kroz promene, iskazuju otpore tim promenama i suočavaju se sa novim izazovima, zaključuje Marina Hjuson Blagojević u istraživanju “Muškarci u Srbiji – Promene, otpori i izazovi”, uz napomenu da su promene duboke i neminovne i u privatnoj i u javnoj sferi, u različitim oblastima, i odvijaju se različitim brzinama
Z. i R. su braća, rođena u Beogradu pre 35 i 34 godine, dakle već su zagazili u srednje doba. Rasli su u prilično harmoničnoj porodici, “obeleženoj” nesumnjivom međusobnom ljubavlju roditelja i njihovom požrtvovanošću prema deci, ali sa jasno izraženim rodnim i roditeljskim mama-tata ulogama i zaduženjima. Z. i R. su rasli u potpuno istim okolnostima i na raspolaganju su im bile podjednake mogućnosti.
Ipak, i kao deca veoma su se razlikovali, počev od toga da je jedan još u kolicima zaražen automobilima, a drugom su bile draže sve druge igračke, uključujući lutke i šerpe. Jedan je počeo rano da zarađuje, drugi je “temeljno” studirao i danas radi od kuće. Jedan ne zna ni jaje da skuva, drugi je odličan kuvar; jedan jedva da zna da uključi usisivač (i to je naučio tek kad se oženio), drugom nisu problem kućni poslovi, čak ni oni najnepoželjniji, kao pranje sudova (bez mašine) i kupatila. Jedan je prilično tradicionalan (što uključuje i crkveno venčanje, ganjanje običaja…), a drugi je u pojavnim stvarima mnogo liberalniji.
Svako od nas zna ponekog Z., R., N. ili P. u tim godinama, koji su, iako iz istog kalupa izašli – izliveni drugačije. Ne jedan bolje, drugi gore nego prosto drugačije.
Kao i žene, uostalom.
Kakvi su zaista i zašto su baš takvi kakvi su danas, pozabavila se dr Marina Hjuson (Hughson) Blagojević u studiji “Muškarci u Srbiji – Promene, otpori i izazovi”, nastaloj nakon obimnog istraživanja sprovedenog krajem prošle godine. Valja reći, bolje naglasiti, da je u rodnoj oblasti ovo jedno od retkih istraživanja koje je okrenuto muškarcima, obično su kao ugroženije žene u fokusu, što često ne daje realnu sliku.
MUŠKARCI I MUŠKARCI
Šta je dr Hjuson Blagojević zaključila? Generalno, zapaža autorka, “muškarci u Srbiji prolaze kroz promene, iskazuju otpore tim promenama i suočavaju se s novim izazovima”: “Promene u pravcu uspostavljanja rodne ravnopravnosti duboke su i neminovne. One se odigravaju i u privatnoj i u javnoj sferi, u različitim oblastima i različitim brzinama. Ali one se ne događaju stepenasto, postupno i unilinearno. Najpre ih prihvataju i u njima najviše učestvuju najobrazovaniji muškarci, a najviše im se opiru najneobrazovaniji. Ali, kada je reč o starosti, odnosno o različitim generacijama, promena nije uvek jednosmerna, odnosno najmlađi nisu uvek i najemancipovaniji, najosvešćeniji, najnenasilniji niti najviše otvoreni ka pozitivnim uticajima.”
Nastavak treba posebno da nas brine: “Nasilje je u životima mladih muškaraca veoma prisutno i ono je u pravom smislu reči konstitutivno u formiranju njihovog rodnog identiteta. Mnogi od izazova su jednostavno kontekstualni, vezani za nisku razvijenost Srbije, siromaštvo, negativne posledice ratova, kao i za intenzivno starenje stanovništva i intenzivnu emigraciju najobrazovanijih mladih ljudi. Dugotrajno, višedecenijsko delovanje negativnih činilaca prouzrokovalo je repatrijarhalizaciju i retradicionalizaciju, koje ne samo da imaju veoma negativne posledice po žene već i muškarce, posebno mlađih generacija, izlažu izrazito jakom riziku od štetnih životnih stilova u cilju potvrde imaginarnog ideala “pravog muškarca”, uključujući i prihvatanje opasnih ekstremnih ideologija.”
Dobra vest je, zaključuje autorka, to što u Srbiji ni izdaleka nisu iskorišćene mogućnosti kada je reč o afirmaciji savremenih, progresivnih i humanističkih vrednosti kroz sistem obrazovanja, u koje spada i rodna ravnopravnost. Na ovom polju može još mnogo toga da se uradi.”
ŠTA SU REKLI
Pre prezentacije nekih od zaključaka, nije loše pročitati dva odgovora data u intervjuima u okviru kvalitativne analize.
“Zašto bi muškarac bio drugačija osoba nego žena? Mogu da budu osobe sa istim zaduženjima i obavezama. Ono što ih ograničava jeste biologija, i to je to. Ali za društveni život, socijalu, tu smo isti. Mislim da je ono bazično što me je odredilo u tom periodu to što sam shvatao čoveka kao čoveka, a ne kao muškarca i ženu. Tako sam možda i vaspitan. Ne odvajam ljude na muškarce i žene.” (Aktivista)
“Pa tata nas je puštao da izrazimo svoja interesovanja, pošto on radi u firmi koja se bavi transformatorima, ja kad sam bila mala, on je stalno donosio zupčanike, pa da ja gledam na koju stranu oni idu. Tata nas uopšte nije ograničavao u smislu kao profesija za žene je ekonomija ili nešto. Šta god da smo tražili, učenje engleskog, fizike, matematike, dobili smo knjige… Da nas je zanimala umetnost, on bi nas poslao na umetnost. On je nama pustio da mi vidimo šta nas interesuje još kao male, mogle smo da biramo i sport. Bukvalno smo sve same i uopšte nije bilo – ti si devojčica i ti bi trebalo da radiš ovo. Apsolutno ne, imale smo potpunu slobodu što se toga tiče da sledimo svoja interesovanja. Sestra je fizičarka i ona je od šestog razreda rekla “ja ću ovim da se bavim” i tata je skroz to podržao, uopšte je nije usmeravao. Ja sam svoje izabrala…” (Studentkinja mašinstva)
Ovi izvodi jasno upućuju na onaj pozitivni pomak, kako posmatran iz ugla muškarca tako i žene. Interesantno je još da je deo istraživanja sproveden kroz fokus grupe uključio i studente Bogoslovskog fakulteta, te da su, kako zapaža autorka, “za razliku od nekih drugih ispitanika, upravo studenti Bogoslovskog fakulteta imali potrebu i želju da se predstave kao savremeni i moderni mladi muškarci jer su i oni sami izloženi predrasudama”.
No, i ovo istraživanje, kao i ona koja se formalno mere u Srbiji po metodologiji Evropskog instituta za rodnu ravnopravnost, pokazuje da je podela poslova po polu među roditeljima jasno izražena, odnosno da očevi najčešće nikada nisu pripremali hranu, čistili kuću, prali odeću, čistili kupatilo i WC. Sa druge strane, oni su “brinuli o deci”, popravljali po kući, brinuli o dvorištu i automobilu, išli u nabavku hrane i plaćali račune. Pokazalo se, međutim, da je u porodicama obrazovanih muškaraca najegalitarnija podela rada.
U roditeljstvu, čini se, ima najviše dobrih pomaka, pa je četiri petine muškaraca saglasno sa tvrdnjom da posle razvoda odgovornost roditelja za decu treba da bude podjednaka, a skoro isto toliko smatra i da žene koje ne dozvoljavaju muškarcima da viđaju decu posle razvoda treba da budu kažnjene. Takođe, skoro 90 odsto muškaraca želi (ili su želeli, ako su deca odrasla) da provode više vremena sa decom dok su mala. “Zanimljivo je da je ova želja čak i snažnija od njihovog slaganja s tvrdnjom da je njihova primarna uloga da zarade dovoljno novca za svoju decu”, beleže istraživači.
Interesantan je i nalaz da bi više od trećine ispitanih muškaraca napustilo svoj posao i brinulo o deci kada bi njihove supruge dovoljno zarađivale, ali taj se podatak ne uklapa sa nalazom da je tek svaki pedeseti zaista iskoristio zakonsku mogućnost za odsustvo za brigu o detetu. Toliko ih je, uzgred, prisustvovalo porođaju, bez obzira na to što psiholozi smatraju da je to pravi put uspostavljanja čvrste veze i sa detetom i sa majkom deteta. No, ovde može biti na delu najobičniji stah jer se, kako je davano kad je ta mogućnost uvedena, prema svedočenju jedne babice “polovina onesvesti odmah, a druga polovina kad počne porođaj”.
Raspolućenost s početka teksta vidi se u načelnom stavu prema “porodiljskom” odsustvu muškarca i praksi, a nema sumnje da je jedan od uzroka raskoraka strah od podsmeha čak i najbliže okoline. Nikako ne treba smetnuti sa uma da u učvršćivanju rodnih obrazaca u ovim delikatnim slučajevima žene često imaju presudnu ulogu, posebno majke sinova. One često vuku konce i u procesu koji se zove retradicionalizacija, obnavljanje starih obrazaca, pre svega u vođenju domaćinstva i podizanju dece, dakle primarnim zaduženjima para. Jednostavnije, zna se čije su pantalone, a čija suknja. To se vidi i iz nalaza o odnosu prema feminizmu.
LAKMUS PROFESIJE
Pitanje koje se nameće jeste možemo li danas za muškarce u Srbiji reći da su raspolućeni, ali na nejednake delove, podeljeni između modernosti i tradicije, s tim što i tradicija ima tendenciju jačanja?
“Retradicionalizacija je proces o kojem sociolozi u Srbiji govore već dugi niz godina. Ipak, taj proces nije jednostavno kretanje unazad već prisvajanje i tumačenje tradicije na neke nove načine. Mislim da je važno razumeti da se paralelno odvijaju dva procesa: prvi u kojem je neupitno jačanje egalitarnosti na mikronivou, na nivou porodice, i drugi, koji je na nivou javnog diskursa i konstrukcije hegemonog maskuliniteta. Što je prvi proces snažniji, to je drugi agresivniji. U tom smislu, da, postoji modernost u privatnosti i tradicionalnost u javnoj sferi, ali to je jedna vrsta kvazitradicionalnosti i kvazipatriotizma, unutar kojeg se konstruiše hegemoni muški identitet”, objašnjava za Novi magazin Marina Hjuson Blagojević.
To je jasno i u nalazima istraživanja: “Ono što se na pojavnom nivou iskazuje kao retradicionalizacija, odnosno kao trend koji pojačava ideju o muškarcu kao izdržavaocu porodice, duboko je povezano sa otporom prema emacipaciji žena i feminizmu, pa i samim ženama. U atmosferi u kojoj se već decenijama neguju izrazita isključivost i negativni stavovi prema drugima i drugosti, ugroženost muškaraca postaje normalizovani diskurs i on je prisutan čak i kada nije eksplicitno iskazan. Individualne priče i iskazi smeštaju se u metanaracije i odzvanjaju opštim mestima upravo zbog nedostatka autorefleksivnosti i kritičkog mišljenja o svetu kojim je individua okružena.”
Zbog toga je, zaključuje se, jak antifeminizam, koji odražava negativne stereotipe, kao i mržnju prema feministkinjama, zastupljen u svim ispitivanim kategorijama, izuzev kod aktivista. Ali, čak i među njima je zalaganje za rodnu ravnopravnost, iako prihvaćeno kao vrednost i u privatnom životu, često i veoma pragmatično jer je povezano sa profesijom. “U suštini, kao što je i pokazala potraga za aktivistima koji su heteroseksualni, ali se zalažu za rodnu ravnopravnost, odnosno koji su eventualno feministi, njih je skoro nemoguće pronaći. To nas dovodi do pitanja: ima li uopšte u Srbiji muškaraca koji se zalažu za prava žena i koji bi se eventualno izjasnili kao feministi, a da pri tom nisu direktno uključeni profesionalno u projekat ravnopravnosti ili da ne pripadaju seksualnim manjinama? Ili, drugim rečima, ako ne bi postojale profesionalne ili neke druge nagrade koje bi kompenzovale gubitak patrijarhalnih privilegija, da li bi uopšte bilo feminista ili onih koji se zalažu za rodnu ravnopravnost, a da to čine iz principa i bez nagrade?”
Kvalitativna analiza otkrila je i da je antifeminizam uočljiv i kod mladih i uspešnih žena koje su na putu da se bave atipičnim, visoko traženim profesijama (mašinstvo, IT). Paradoks se objašnjava činjenicom da žene koje pripadaju dobitnicama emacipatorskih politika i politika rodne ravnopravnosti u dugom istorijskom trajanju sebe ne vide ni u kakvoj vezi s naporima prethodnica koje su se borile za ovakve ishode, što je, naglašava autorka, logična posledica odsustva znanja o ženskim pokretima i ženskoj borbi za ostvarivanje prava, naročito odsustva iz redovnog obrazovnog procesa, kao i veoma negativne kampanje protiv feminizma od desničarskih ideologa.
I naravno, u skladu s tim, izražena uloga crkve.
Vrlo su ilustrativni i nalazi sa dve fokus-grupe o muškarcima koji su odlučili da se bave netipičnim profesijama u kojima dolazi do izražaja staranje o drugima i briga o drugima. Pokazalo se, naime, sa izuzetkom nekolicine, da velika većina nije izabrala ove profesije zbog dimenzije brige o drugima niti žele da ostanu u konkretnim zanimanjima u kojima će ta dimenzija biti zastupljena. Često je, naime, reč o slučajnim ili jedino mogućim izborima, a ne o svesnom, namernom izboru da se odstupi od “normale”. Zato Marina Hjuson Blagojević zaključuje: “Obavljanje netipičnih profesija, kada je reč o ženama, sve je značajniji mehanizam za promene samih profesija, kao i rodnih odnosa u privatnoj sferi na duže staze. Kada je reč o obrnutoj situaciji, to nije slučaj. I kada se radi o studentima Bogoslovskog fakulteta, izbor fakulteta veoma je često bio vezan za mogućnost dobijanja posla, a ne samo, ili primarno, za razloge vlastitog verskog obrazovanja ili duhovnog razvoja. Međutim, ono što je pokazala fokus-grupa sa ovim studentima jeste da je rodna ravnopravnost kao ideja normalizovana na nivou svakidašnjih praksi, te da je oni prihvataju kao princip organizacije svojih porodica i domaćinstava.”
Obimno istraživanje ukazuje na niz uzroka i posledica ponašanja muškaraca danas, a time i žena, ali i nizom preporuka kako ih efikasnije “urodniti”. Za budućnost. Otuda još jedno pitanje autorki: Može li da nasluti kako će kroz 10 godina, kada – a verujemo da hoće – ponovi istraživanje, izgledati muškarac u Srbiji?
“Za 10 godina će sasvim sigurno rodni identiteti biti manje bitni nego što su to danas. Mi, na prvi pogled, imamo generaciju najmlađih ispitivanih muškaraca koji su konzervativniji, ali verujem da je reč o privremenoj devijaciji, koja ne može da se održi na dugi rok. Što se više krećemo napred, a ja verujem da je to kretanje nezaustavljivo, to i rodnost postaje sve manje bitna. Ovako zaoštrena pitanja roda i rodnosti posledica su krize maskuliniteta, koja je trenutno jaka”, ipak je optimistična Marina Hjuson Blagojević.
To je, u suštini, ona “dobra vest”.
–
Autorka: Jelka Jovanović
Tekst objavljen u Novom magazinu br. 372 prenosimo ljubaznošću uredništva.