Populaciona politika ne mora i ne treba da se zasniva na strahu od „izumiranja nacije“, već na stvaranju uslova za srećno i kvalitetno roditeljstvo i srećno i kvalitetno detinjstvo
Piše: Marina Blagojević Hughson, glavna istraživačica na projektu IMAGES Srbija
Pre dvadesetak godina napisala sam knjigu u kojoj sam dokazivala da je nemoguće iz demografske perspektive objasniti nizak natalitet, jer se objašnjenje nalazi na drugoj strani. Na onoj strani koja roditelje, majke i očeve, posmatra iz perspektive njihovih stvarnih života, kao pojedinke i pojedince koji imaju svoje vlastite razloge da budu ili ne budu roditelji. Jer, decu ne rađaju nacije, niti donose rode, već ih rađaju majke, i to je činjenica koju treba uvažavati i 8. marta, ali i tokom cele godine!
Zanimljivo je, međutim, da ovakav racionalan pristup nije uvek bio manjinski i „nepatriotski“, pre se radi o anomaliji u koju je upalo srpsko društvo od Miloševića do danas. Možda zato treba podsetiti da je istraživanje s početka teksta rađeno unutar projekta SANU kojim je rukovodio akademik Miloš Macura, za koga se svakako ne bi moglo reći da nije bio patriota, ali je istovremeno bio i tvrdio da je „feminista“. I ne samo da je tvrdio, on je de facto za vreme obavljanja funkcije predsednika Populacionog fonda Ujedinjenih nacija veoma mnogo učinio, na međunarodnom planu, na afirmaciji slobode odlučivanja o rađanju, na šta je tada mogao direktno da utiče.
Ali, vratimo se Srbiji. Poslednjih dvadesetak godina ustanovljena je formula po kojoj su „žene krive za belu kugu“. U srpskoj javnosti koju ne zanimaju preterano racionalni argumenti i u kojoj je kukanje nad sopstvenom sudbinom mnogo popularnija naučna disciplina, ovaj obrazac se upisao u svest i postao je okidač za „argumentovanu“ mizoginiju (odbojnost prema ženama). Onu istu mizoginiju koja započinje besmislenom kritikom žena, ili sopstvene žene, a završi se batinanjem ili nečim još gorim.
Ako ostanemo pri racionalnom i naučnom objašnjenju lako možemo da vidimo da sva ta povika na žene i sva ta gorčina mizoginije uopšte ne doprinosi rešenju problema, već obrnuto. Ako odbacimo drugo omiljeno objašnjenje, da je u pitanju neka zavera, ostaje nam suočavanje s nekoliko bolnih pitanja. Prvo glasi: „Zašto žene ne rađaju decu?“ Drugo: „Šta je sa očevima?“ I treće pitanje: „Čija su deca?“ Sva tri pitanja zadiru u suštinu problema odgovornosti, koja je veoma slojevita i komplikovana upravo kada je reč o rađanju, odnosno o roditeljstvu. Postoji nešto što sam nazvala „koncentrični krugovi odgovornosti“, a što na najbolji način opisuje veoma složen splet odgovornosti prema sebi, detetu, partneru ili partnerki, široj porodici i zajednici, društvu, pa i čovečanstvu. U 21. veku odgovorni ljudi donose odgovorne odluke. Ovladavanje sopstvenom reproduktivnom sposobnošću predstavlja civilizacijsko dostignuće, uslov modernizacije i individualizacije. Upravo ljubav prema deci, i to je jedan od paradoksa, predstavlja limitirajući faktor za veći broj dece. Podaci pokazuju da ljudi koji imaju mali broj dece u stvari nisu mogli da realizuju svoju želju da imaju više dece. Tu bolnu osujećenost u Srbiji žive već generacije mnogih žena i muškaraca. A šta je to što ih ometa? Da li je uopšte potrebno objašnjavati?
Populaciona politika ne mora i ne treba da se zasniva na panici i strahu od „izumiranja nacije“, već na stvaranju uslova za srećno i kvalitetno roditeljstvo i srećno i kvalitetno detinjstvo. A da li je to ono što Srbija nudi deci i mladim ljudima? Da li Srbija voli decu? Da li brine o samohranim roditeljima ili bolesnoj deci? Gde se na listi prioriteta nalaze deca i roditelji i njihova dobrobit? Da li je ovo društvo usmereno ka deci, ili za decu predstavlja okruženje koje je opasnost za decu i od koga roditelji moraju da ga brane?
Populaciona politika u Srbiji ima tendenciju da bude pod uticajem dominantnog patrijarhalnog i nacionalističkog diskursa. Ali, to neće doprineti njenoj uspešnosti. Ono što može da pomeri stvari napred jeste racionalno i konstruktivno zalaganje za intervenciju u polje nataliteta po meri savremenih, obrazovanih i odgovornih ljudi, žena i muškaraca. Pozitivan primer predstavlja švedska politika prema porodici koja je povezana s politikom zapošljavanja i fokusirana na omogućavanje parovima da kombinuju podizanje dece s punom zaposlenošću.
Ukoliko se populaciona politika ne uskladi s civilizacijskim standardima, postoji opasnost da potencijalni roditelji ostanu bez dece, a država bez potencijalnih roditelja. A onda više nije bitno ko je kriv.
Kolumna koju prenosimo prvi put je objavljena u dnevnom listu Politika u martu 2017. godine