Nasilje postoji od kada postoji ljudsko društvo. Kako se svet u kojem živimo digitalizovao, tako je i vršenje nasilja dobilo novi oblik. Šta se još sa digitalizacijom promenilo?
Većina tragova koje smo ikada ostavili na internetu, ostaju na internetu. Mnoge informacije, ako se ne prijave ili ne uklone, ostaju tamo gde su prvi put objavljene, ili u džepovima interneta u koje su se proširile, i kojima nije uvek lako ući u trag.
Digitalno nasilje (eng. cyberbullying) dešava se putem mobilnog telefona, kompjutera ili tableta, ali i putem sms poruka i aplikacija, mejlova, na društvenim medijima ili kroz interakcije u internet igricama. Iako se dešava u virtuelnom svetu, ono nije manje opasno od nasilja u direktnom kontaktu i može podjednako da boli.
Kad je neslaganje zlonamerno
Digitalno nasilje se može dogoditi bilo gde na internetu, koji u maniru dobrog sluge, a zlog gospodara, omogućava svakome da iznese svoje mišljenje, koje nije uvek pozitivno. Osnovna razlika je u tome što izražavanjem suprotnog mišljenja nemamo za cilj da povredimo drugu osobu, a nasilje se uvek sprovodi zlonamerno.
Međutim, nasilje nije isto što i izražavanje drugačijeg mišljanja koje ne laska drugoj osobi. Nasilje podrazumeva slanje poruka koje imaju za cilj da ponize, povrede, diskriminišu ili negativno utiču na reputaciju druge osobe, da je zastraše, ucene ili označe određenu osobu kao lošu ili nepoželjnu.
Digitalno nasilje je i deljenje ličnih ili privatnih informacija o osobi, kojoj ne prija da se te informacije o njoj nađu na internetu. U određenim slučajevima, vršenje digitalnog nasilja može se okarakterisati kao nezakonito ili kriminalno ponašanje.
Ko može biti nasilnik/ca?
Kao i u fizičkoj realnosti – nasilje mogu vršiti ljudi koje ne poznajemo, ali i oni koje poznajemo. Specifično je to što, dok u direktnom kontaktu sa ljudima nasilnik/ca ima opipljivo i konkretno lice, na internetu ono može biti sakriveno iza pseudonijuma i fotografije, što nasilniku pruža određenu zaštitu.
S obzirom na distancu od žrtve, koju omogućava udobna pozicija u fotelji, nasilje na internetu je često svirepije i dugotrajnije. Ono se ne završava kad isključimo kompjuter, tablet ili mobilni telefon.
Jedan od najvećih izazova u borbi s digitalnim nasiljem je to, što čak i onda kada se isključimo, nasilnici mogu da nastave da nas zlostavljaju 24/7. Digitalno nasilje prestaje kad se “izvučemo” iz neprijatne ili opasne situacije, kad odemo kući, a dokaz o nasilju može ostati dostupan svim korisnicima interneta i pošto se mi potrudimo da nestanemo sa inteneta i prekinemo komunikaciju sa nasilnikom.
Digitalno nasilje povređuje osobu protiv koje je upereno, ali istovremeno negativno utiče na reputaciju nasilnika. Međutim, često ga je nešto prepoznati u fizičkom svetu, jer ono ipak pripada svetu interneta, a može da prođe puno vremena pre nego što osobe koje bi mogle da pomognu shvate šta se dešava, a naročito ako su te osobe nastavnici ili roditelji koji ređe koriste internet.
Ujeda li pas koji “samo” laje?
Internet, kojim je ozičena naša fizička realnost, nije toliko apstraktan kako se može učiniti na prvi pogled. Poruke razmenjujemo sa prijateljima – ljudima koje najčešće poznajemo i u “realnom” svetu, a najčešće se sa njima povezujemo i na društvenim mrežama. Međutim, šta sa zajedničkim prostorom na internetu – forumima, grupama, igricama, aplikacijama? Baš kao i kad na ulici srećemo ljude koje ne poznajemo, tako ih srećemo i u digitalnom svetu. Baš kao što ćemo ponekad fizički naići na nasilnike, isto tako možemo i na internetu. Baš kao što će nas poneko nekad napasti na ulici ili nam uputiti grozan komentar, slična dakva interakcija desiće nam se onlajn.
Posebno je važno raskrstiti sa zabludom da osoba koja zlostavlja druge na internetu ne bi tako nešto uradila i u direktnom kontaktu. Rezultati istraživanja sprovedenih svetu pokazuju da su osobe sklone digitalnom nasilju takođe sklone klasičnom nasilju. Motiv je isti – da se druga osoba ponizi i povredi.
Internet je, na kraju krajeva, samo produžetak naše realnosti – dodatni prostor za kontakt, pa se tako i nasilje koje se izvrši na internetu može u nekom trenutku preneti u fizički prostor. Zbog toga je dodatno važno reagovati na digitalno nasilje, i suzbijati ga pre nego što se konkretizuje.
Kako se zaštiti?
U mnogim zemljama u svetu, digitalno nasilje još uvek ne podleže zakonskim sankcijama. Sankcije su previđene za specifične prestupe, kao što je širenje pornografije, ali ne i za digitalno zlostavljanje kao takvo.
Zbog toga, rad na suzbijanju digitalnog nasilja umnogome je stvar odgovornosti pojedinaca koji bi se uključili u borbu protiv njega. Prema istraživanju iz 2013. godine, polovina roditelja u Srbiji smatra da nema dovoljno digitalnih veština da bi se uhvatila u koštac sa ovim problemom.
Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja je 2016. godine objavilo priručnik o prevenciji i reagovanju na digitalno nasilje, koje nudi niz preporuka kako da se zaštitimo od digitalnog nasilja.
Osnovno pravilo zaštite isto je kao i u fizičkom svetu – ne pričati drugima ono što im ne bismo rekli u direktnoj komunikaciji, ne deliti sa celim svetom ono što im u fizičkoj realnosti ne bismo bili spremni pokazati. Ako nad nečim na internetu imamo kontrolu, onda je to kako se sami ponašamo i koliko materijala o sebi ostavljamo.
Priredila: Jovana Georgievski