U periodu između moje trinaeste i šesnaeste godine, slala mi je mejlove, sa mog sopstvenog naloga, “podsećajući” me da treba da se ubijem. Nisam se ubila – ja sam odrasla, i ona je odrasla
Kada sam imala 13 godina, posvađala sam se sa najboljom drugaricom, koja me je naredne tri godine kinjila putem interneta. Bile smo toliko bliske da je umela da odgovori na moja sigurnosna pitanja, tako da nije bilo razlike jesam li promenila lozinku. Tokom tri godine, periodično bi mi ušla na mejl i obriala sve poruke iz mog sandučeta, ostavljajući samo surove poruke namenjene meni, poslate sa mog sopstvenog naloga.
Najgori deo bili su podsetnici u kalendaru. Napisani u prvom licu, podsećali su me na sopstvene planove da se ubijem. Sedela bih za kompjuterom kada bi iskočio podsetnik: “Baci se sa ____ mosta”. Bilo je nekoliko reka i potoka u mom rodnom mestu, pa je mogla specifično da navede. Ovi podsetnici su uvek stizali u ponoć, u mrtvilu depresivne zime. Bila sam maštovito dete, pa bih odmah u glavi imala čitavu scenu: videla bih svoje ruke na ogradi mosta i crnilo vode ispod.
Podelila sam ovo sa nekoliko ljudi, ali nikad roditeljima ni nastavnicima. Kada sam prvi put ispričala za to odrasloj osobi, i sama sam bila odrasla i imala sam skoro 29 godina. Digitalno sam zlostavljana 1998. godine, pa sam zbog toga zlostavljana preko mejla, i zbog toga nisam promenila svoje sigurnosno pitanje – Yahoo nije imao tu opciju do mojih kasnih tinejdžerskih godina. U to vreme, nisam htela da otvorim novi nalog i tako priznam svojoj bivšoj najboljoj drugarici da me je pobedila.
Više od 10 godina kasnije, stupila sam u kontakt sa Amandom (To nije njeno pravo ime. Nijedno od imena u ovom tekstu nije pravo, ali to nije ni važno). Nisam htela njeno izvinjenje. Ni to mi nije važno. Razmišljala sam o uvrnutosti naših mladih mozgova. Kako sam mogla da patim tri godine umesto da promenim nalog i potražim pomoć? Kakva to osoba tri godine ostavlja suicidne podsetnike drugoj devojci? Na Fejsbuku sam videla da Amanda sada ima decu. Da li se promenila?
Sećam se nelagode koju sam osećala kada su prve priče o digitalnom zlostavljanju počele da se pojavljuju u vestima krajem 2000-ih. Bila sam na koledžu. Uporno bih čitala o roditeljima i zlostavljačima, sa željom da mogu da čujem iskustva devojčica koje su bile zlostavljane. Međutim, to nije bilo moguće. Ove devojčice su bile u vestima jer su izvršile samoubistvo. Razmišljala sam o tome kako bih se dobro osećala da sam tada, sa trianest, znala da ću preživeti i da nisam sama.
* * *
Amanda je sada debela, srećna mama iz predgrađa, a ja je se i dalje bojim. Znam to jer sam je, za ovu priču, kontaktirala putem Fejsbuka. Ubrzo sam razvila Pavlovljev refleks na zvuk poruke na mesindžeru. Od tog zvuka su mi se tresle ruke i srce bi počelo ubrzano da mi kuca. Ponekad bih prekrila lice dlanovima na dva udaha pre nego što pogledam poruku.
Amanda i ja nismo prijateljice na Fejsbuku, ali imamo zajedničke prijatelje. Trebalo mi je nekoliko nedelja da je ubedim da priča sa mnom, a pomoglo je i nekoliko poruka našim zajedničkim prijateljima. Za sve to vreme, moja anksioznost nije slabila. Potrošila sam mnogo vremena hiperventilirajući u gradskom prevozu i na svom kauču.
Na početku Amanda je rekla da se ničeg ne seća. “Mi smo bile prijateljice, a onda smo otišle na različite strane. Ne sećam se svih detalja, to je bilo odavno”, rekla je. Na moj podsticaj, prisetila se da je pristupala mom mejlu “više puta”. Kada smo bile deca, pitala sam je u lice da li ona briše poruke iz mog sandučeta. Tada je uvek poricala.
“Sećaš li se kakav je bio osećaj kada mi se uloguješ na mejl? Je li bilo zabavno, uzbudljivo?”, pitala sam.
“Mislim da sam se verovatno osećala pametno,” odgovorila je. Mislila sam da je to sve što ću uspeti da izvučem iz nje.
Kada sam konačno osetila da sam joj dala dovoljan podsticaj – a koliko je bolno bilo da glumim ljubaznost i empatiju sa njom! – postavila sam joj Veliko Pitanje. “Sećaš li se da si mi ostavljala podsetnike u kalendaru da se ubijem?”
“O, Bože, ne! To je užasno”, pisala je. “Zaista mi je žao”.
Nikada nije priznala da mi je ostavljala podsetnike. Kasnije je rekla da zvuči “moguće” – moguće da ih je postavljala – ali je takođe pitala da li je moguće da je još neko učestvovao u tome, jer nije mogla da se seti da je to radila. Kako bih ja to mogla da znam? “Da li si još nekome dala moje podatke?”, pitala sam.
“To je nešto što sam *možda* uradila, jer ko zna šta sve prolazi kroz glavu jedne tinejdžerke, ali zaista ne mogu da se setim”, rekla je. “Ne mogu da se setim da li je Dijana u tome učestvovala ili ne.” Dijana je bila Amandina drugarica od osnovne škole. Ona i još dve devojke bile su Amandine najbolje drugarice u to vreme.
Ono što sam stvarno želela da znam je kakva to osoba podstiče drugu devojčicu da se ubije. Izgledalo je kao da nikada neću saznati. Ponavljala je da se ne seća podsetnika u kalendaru. Ili me je lagala, ili su joj toliko malo bili važni, da je zaboravila.
* * *
Amanda i ja smo postale drugarice u višim razredima osnovne škole. Nisam sigurna zašto. Bila sam onaj tip devojčice koja voli knjige, maštanja i igre pretvaranja. Amanda je stigla u moj život sa tri drugarice koje je imala od osnovne škole, koje su mi pokazale kako da igram igrice kakve igraju starije devojčice. Razgledanje u tržnom centru. Istina ili izazov. Fote. Bila sam fascinirana. Kada smo prestale da se družimo, radila sam sve čemu me je naučila sa drugim svojim drugaricama, od toga kako da namažem nokte, do toga kako da satima razgovaram telefonom.
Kada je Amanda odlučila da me izbaci iz grupe, njene druge dve drugarice pozvale su me da mi kažu da razmišljaju o tome da prestanu da se druže sa mnom, jer su svi drugi u društvu bili nekako kul – navodile su primere drugih kul drugarica i stvari koje su radile ili imale kao zajedničko – a ja nisam. Tokom nekoliko nedelja, činile su mi život u školi neprijatnim koliko je mogao da bude.
Pamtim malo stvari koje su se između Amande i mene dogodile oflajn. Amanda se putem Fejsbuka prisećala da su se ona i Dijana pretvarale da pričaju o meni kada bih prolazila hodnikom, čega se ja ne sećam. Sećam se da je Amanda ucenjivala druge devojke kod smo se još družile. Jednom je Amanda glasno rekla tokom ručka nama koje smo joj još uvek bile drugarice: “Zar ne mrzite kada ljudi sednu sa vama iako im niste dozvolili, a čak vam se ni ne dopadaju? Zar ne pokušate da ih se otresete, ali oni nastave da vas prate, kao psići. Kao da ne mogu da shvate.”
Druga devojka sedela je malo dalje od nas za stolom u menzi, jecajući, a mi smo izbegavale kontakt očima. Osećala sam krivicu, ali i olakšanje što se Amanda potrudila da se ta devojka više nikada ne vrati. Delovala je drago, ali je bila mnogo manje popularna nego mi, a ja nisam želela da ostali đaci vide da smo drugarice.
Otišla sam na koledž u drugu državu (SAD), a pošto smo završile, nikada ponovo nisam srela Amandu niti bilo kog drugog koga nisam želela da sretnem – barem ne dok Fejsbuk nije stigao na moj kampus. Odjednom su počeli da mi sižu zahtevi za prijateljstvo od dečka sa kojim sam se viđala kada sam imala 14 i koje sam odbijala. Na kraju je i Amanda napravila profil, koji sam mogla da vidim preko naših zajedničkih prijatelja. Videla sam fotografije nje kako hoda ka oltaru na profilu jedne od njene tri drugarice, one iz osnovne škole. Svi su bili tamo. Mogla sam da budem jedna od tih deveruša, razmišljala sam. Čudno.
Uglavnom sam izbegavala Amandimo prisustvo onlajn jer me je činilo nervoznom, ali ponekad bih pročešljala njene javne fotografije i informacije. Videla sam da se puno ugojila, ali to nije važno, govorila sam sebi. Kako je to mizogino i kučkasto od mene, da se osećam srećno što se žena koju ne volim ugojila. Bilo mi je drago, a onda sam bila zgađena samom sobom. Takođe sam se gadila sebe što sam uopšte proveravala šta radi Amanda, ali otprilike jednom godišnje, podlegla bih iskušenju. Možda je to bio eho onoga što je Amanda meni radila. Suicidni podsetnici bili su godišnja stvar, a stizali su na Novu godinu.
Na kraju sam shvatila da mogu da vidim sve Amandine slike sa venčanja ako potražim njeno i ime njenog supruga na sajtu njenog fotografa. Mogla sam da saznam ko je bio Amandin fotograf, naravno, po logu na njenoj slici sa velom koju je stavila za profilnu. Pronašla sam ne samo njene fotografije sa venčanja i veridbe, već i profesionalne fotografije koje je napravila dok je bila trudna, i kasnije, slike njene dece. O, Bože, ta luda žena ima dvoje dece, razmišljala sam. A možda sam i ja luda što ovo radim.