“Nema seksa u SSSR-u, kategorički smo protiv njega”. Kada je menadžerka hotela izgovorila ovu rečenicu na sovjetskoj (državnoj) televiziji 1986. godine, publika u studiju je prasnula u smeh. Ova rečenica se uskoro ustalila kao fraza, razotkrivajući granicu između onoga što je bio zvanični diskurs i realnosti koja je bila daleko manje puritanska. Međutim, iza konzervativnih predstava o uređenju svakodnevnog života, koje žive i danas, skriva se jedan interesantan i nepravedno zapostavljen period ruske istorije: kada su, tokom decenije koja je usledila posle revolucije 1917, žene na višim pozicijama u Komunističkoj partiji zagovarale slobodnu ljubav kao produžetak državne politike, u nadi da će uspeti da ukinu buržoaske institucije poput monogamije i porodice kao (društvenog) jezgra.
Međutim, obećanje seksualne revolucije nije se dugo održalo. Kada je Jozef Staljin došao na vlast sredinom dvadesetih godina prošlog veka, zagovarao je suprotnu ideju – porodicu kao jezgro i manjak seksualnih sloboda, što su bile istinske osnove na kojima je inicijalno počivao socijalizam. Šta možemo da kažemo o ovoj fazi pre Staljinovog dolaska na vlast, koja se zamalo dogodila? Da li ta epizoda predstavlja politički put kojim se nije krenulo ili je inicijalni emancipatorski stav države bio samo paravan za inicijalnu fazu represivnog perioda ruske istorije koji je usledio?

“Nezaustavljiva foto-montaža”, Lisicki
Ako se za trenutak osvrnemo na dešavaja na zapadu, videćemo da su se do dvadesetih godina šifražetkinje već izborile za imovinska prava za mnoge žene (u Velikoj Britaniji, žene starije od 21 godine koje nisu imale svoju imovinu mogle su da glasaju samo posle 1928). Ipak, u Sovjetskom Savezu, prava žena bila su mnogo veća. Osim uživanja univerzalnih zahteva šifražetkinja, žene u SSSR-u su ostvarile pravo na više obrazovanje i jednake plate. Sovjetski Savez je prva država u svetu koja je legalizovala abortus, koji je bio besplatan za radnice u fabrikama. Deca, bilo da su rođena u bračnoj zajednici ili van nje, imala su zagarantovan jednak status pred zakonom. Brak je postao sekularan, procedura razvoda je pojednostavljena, seks van braka je destigmatizovan i muška homoseksualnost je dekriminalizovana.
Otkud ovako radikalne mere? Pred kraj XIX veka, buržoaske i socijalističke ideje o pravima žena su se u Rusiji paralelno razvijale. Organizacije kao što su Udruženje ruskih žena za filantropsko društvo (osnovano 1895), zalagalo se za ravnopravnost žena na radnom mestu i unapređenje uslova u domovima za nezbrinutu decu, kao i za osnivanje javnih vrtića i kantina za siromašne zaposlene majke. Kuća vrednih radnica je pomagala obrazovanim ženama da se zaposle kao guvernante; Društvo za pomoć devojkama borilo se za “zaštitu devojčica i devojaka, pre svega onih iz radničke klase, od moralno štetnih uslova života”, kako piše istoričarka Keti Porter u biografiji Aleksandre Kolontaj (2013). Paralelno sa tim, sve više žena se zaposlilo. Između 1904. i 1910, broj radnica u industriji u Rusiji porastao je za 141.000, a više od osamdeset odsto tog broja činile su žene.
Socijalistička ideologija utemeljena je u obećanju radikalne jednakosti, pa ne čudi što je sovjetsko društvo usvojilo rodnu ravnopravnost kao vrednost. Karl Marks je zagovarao ideju da su radnice pod dvostrukom represijom – u fabrikama i kod kuće, unutar porodice. “Društveni napredak može se meriti upravo pozicijom koju u društvu ima lepši pol (uključujući ružne žene)”, napisao je Karl Marks u pismu iz 1868, ne bez ironije. Ipak, među socijalističkim organizacijama pre Oktobarske revolucije, briga o statusu žene obično je odbacivana kao oblik buržoaske diverzije. Socijalističko pravoslavlje ogledalo se u verovanju da će klasna borba automatski doneti slobodu radnicama.
Boljševici su tek posle 1912. počeli da sagledavaju žensko pitanje kao ključni deo političke agende. U tom periodu, bošljevici su počeli da aktivnije da uključujući radnice u demonstracije, posvetili su stranu u svojim novinama Pravda ženskim pitanjima i počeli da štampaju ženske novine “Radnica” (rus. Rabotnica) 1914. godine.
Jedna od najprogresivnijih aktivistkinja ove generacije bila je već pomenuta Aleksandra Kolontaj, prva komesarka za socijalno blagostanje i najistaknutija žena u Kremlju. Kolontaj je ključna ideološkinja seksualnih sloboda u Rusiji. Rođena 1872. u aristokratskoj porodici u Sankt-Peterburgu, kao mlada žena Kolontaj je govorila nekoliko jezika i od nje se očekivalo da sledi buržoaski ideal o dobroj udaji. Pošto su se roditelji protivili njenim studijama na univerzitetu, Kolontaj je položila državni ispit za učiteljicu. Cilj joj je bio da zaradi dovoljno da pomogne skromne prihode svog rođaka Vladimira, inženjera – čoveka za kojeg se udala i od kojeg se nekoliko godina kasnije razvela. “Još uvek volim svog supruga, ali je srećni život domaćice i supruge za mene postao kavez”, objasnila je Kolontaj u Autobigrafiji seksualno emancipovane komunističke žene iz 1926. godine. “Sve više, moje simpatije i interesovanja okreću se ruskoj revolucionarnoj radničkoj klasi.”

Foto-portret Aleksandre Kolontaj (1872-1952)
Dok je još bila u braku, Kolontaj je ostavila svog muža i četvorogodišnju ćerku i otišla u Cirih da studija ekonomiju pre nego što se vratila u Rusiju. Osnovala je prvi klub za pravno zastupanje radnica u Sankt-Peterburgu, organizovala protestne marševe, pisala brojne članke i knjige i držala predavanja širom Evrope i u SAD-u o položaju radnica, seksualnosti i majčinstvu, pod nazivima kao što su „Nova žena“ i „Društvena baza ženskog pitanja“. Cilj je bio osloboditi žene od očekivanja da budu monogamne i servilne prema porodici.
Kolontaj je 1908. otišla iz Rusije kako bi izbegla hapšenje i postala bliska Lenjinu koji je bio u egzilu u Švajcarskoj. Posle abdikacije poslednjeg ruskog cara Nikolaja II, Kolontaj se vratila u Rusiju tokom revolucije, izabrana je u Petrogradski sovjet (radnički savet) i na kraju postala narodna komesarka za socijalno blagostanje. Dve godine nakon što je imenovana na ovu poziciju, Kolontaj je 1919. pomogla osnivanje Ženodela, vladinog resora za unapređenje i obrazovanje žena.
Za Kolontaj, seksualna revolucija bila je najviše povezana sa mentalnim oslobađanjem žena od očekivanja da budu monogamne i servilne. Kolontaj je zastupala stav da bi samostalna odluka žene o tome kada da ima decu, kao i sigurnost u saznanje da će se država pobrinuti za njih, omogućile ženama da uče, rade i aktivno učestvuju u javnom životu. Kolontaj se nadala da će ovakve promene doneti “novi bit” (rus. novy byt)– novi svakodnevni život” i sa njim “Ženu – Ljudsko Biće”.
Kolontaj je naglašavala da društvena dominacija ljubavi podstiče nejednakost među polovima. “Svo modern obrazovanje jedne žene usmereno je na zatočivanje njenog života ljubavnim emocijama”, napisala je u članku iz 1911. “Vreme je da naučimo žene da shvataju ljubav ne kao osnovu života, već samo kao korak, način da spoznaju same sebe”. Novi “tipovi žena”, pisala je Kolontaj, poznavali bi “blagostanje života neiscrpljenog ljubavlju”.
Do 1920-ih, činilo se da su ovakve promene na putu da se dogode. Roman Kolontajeve Crvena ljubav (1923) objavljen u SAD-u 1927. godine, bio je priča o mladoj neudatoj ženi koja živi i radi u doba komunizma. U predgovoru engleskom izdanju, Kolontaj je istakla da sovjetsko društvo “počinje da poštuje ženu ne zbog njenog “neiskvarenog morala”, već zbog njene efikasnosti, zbog njenog sopstva u odnosu na njene dužnosti prema klasi, njenoj zemlji i čovečanstvu uopšte”.
Osim što je želela da žene oslobodi da se definišu van okvira romantične ljubavi, Kolontaj je želela da rehabilituje prijateljstvo kao model ravnopravnijih veza. Napravite mesta krilatom Erosu: Pismo radničkoj omladini (1923) bio je neka vrsta političke istorije privrženosti. U praistorijsko vreme, pisala je Kolontaj, čovečanstvo je zamišljalo ljubav kao neku vrstu tople privrženosti, kao što je ona među srodnicima. Vreme feudalizma uzdiglo je vitešku “spiritualnu” ljubav na pijedestal ideala i razdvojio ljubav od braka. Na kraju, sa napredovanjem srednje klase, paradigma ljubavi i buržoaskog morala transformisala se u ljubav bračnog para, “koji zajednički radi da unapredi bogastvo porodice kao ćelije izdvojene od društva”. Umesto toga, proleterska ideologija treba da stremi “ljubavnom prijateljstvu” među polovima u duhu družne solidarnosti – ideal, kako se čini, postavljen na grčko-romanskom modelu.
Međutim, životi mnogih žena drastično su se promenili nabolje. U svom putopisnom dnevniku Rusija: Hronika tri putovanja i epilog Revolucije (1928), grčki pisac Nikos Kazantzakis zabeležio je da su mu žene koje je sreo u Moksvi rekle da više razmišljaju o izgradnji socijalizma nego kako da se udaju. Bela Grigorjeva Orkin, dvadesetdvogodišnjakinja, rekla je Kazantzakisu: “Velika radost za mene je što nemam muškarca, nego radim i ne osećam se kao parazit. Želim da volim, naravno, nisam asketa. Međutim, želim da volim jednostavno, bez ljubavnih razgovora i traćenja vremena”. Ove ideje prešle su granice SSSR-a. U Rumuniji, podrška koju je Kolontaj davala vanbračnom seksu bila je uporište anti-komunističke propagande i korišćena je kao argument protiv usvajanja komunizma u međuratnom periodu. Kroz ovo odjekuje i eho mobilsanja homoseksualnosti u Rusiji danas kao simbola za protivljenje svemu zapadnom – npr, čest naziv “Gejropa”, umesto “Evropa”.
Lenjin, vođa boljševika, slagao se sa osudom Kolontajeve prema “buržoaskoj” koncepciji ljubavi. On je smatrao da bi odbacivanje ideja o braku osnažilo klasnu solidarnost i podstaklo radnike da se posvete izgradnji socijalističkog društva. Ipak, neki stariji članovi Partije nisu se u potpunosti slagali sa tim. U januaru 1915, Lenjin je napisao pismo liderki revolucije Inesi Armand, u kojem kaže da ljubav treba da bude slobodna od materijalnih briga i proračuna, ali da odvajanje ljubavi od podizanja dece i taktičko ohrabrivanje preljube jeste “buržoaski, a ne proletarijatski zahtev”.

Portret Inese Armand (1974-1920)
Armand je takođe bila Lenjinova ljubavnica. Poreklom iz francuske socijalističke porodice, Armand se preselila u Rusiju sa bakom i tetkom kada je imala pet godina. Udala se za bogatog vlasnika fabrike tekstila, Aleksandra Armanda kada je imala devetnaest; devet godina kasnije, razvela se da bi se upustila u devetogodišnju vezu sa njegovim bratom Vladimirom, studentom i revolucionarom jedanaest godina mlađim od nje. Posle revolucije, Armand se preselila u Kremlj da živi sa Lenjinom i njegovom suprugom.
Za Armand, sloboda seksualnog izraza bila je srž socijalističke revolucije. Kao Kolontaj, započela je aktivizam kroz humanitarni rad. Za vreme svog prvog braka, Armand je osnovala školu za decu sa sela, ko-osnovala i predsedavala Moskovskim društvom za unapređenje žena, koje je podučavalo siromašne žene i radnice i pomagalo u rehabilitaciji bivših prostitutki. Nezavisne pokušaje Armand da osnuje ženske novine i žensku nedeljnu školu blokirala je carska vlada.
Čini se da je ovo bio momenat kada je Armand postala ubeđena da iskonska društvena promena zahteva revoluciju. Odmah nakon što je napustila svog muža, do 1903. Armand se pridružila ruskoj social-demokratskoj radničkoj partiji. Armand je otišla na studije ekonomije u Brisel i često putovala između Rusije i Francuske baveći se obaveštajnim radom za socijalističke pokrete. Lenjina je upoznala 1911. godine u Parizu, a posle revolucije se preselila u Kremlj sa njim i njegovom suprugom Nadeždom Krupskom. Lenjin i Armand imali su dete, a čini se da je Krupska znala za aferu.

Armand i Lenjin sa mačkom
Armand i Kolontaj su sarađivale na osnivanju Ženodela, resornog odbora za promociju pitanja od interesa za žene. Zabrinut da se preopteretila, Lenjin je 1920. pozvao Armand da provedu odmor na Kavkazu. Nedugo nakon što je tamo stigla, Armand se razbolela od kolere i umrla kroz manje od mesec dana. Uznemiren zbog njene smrti, Lenjin je tražio da bude sahranjena u Kremlju, pokraj drugih revolucionara-mučenika.
Dok su Armand i Kolontaj shvatale seksualnu liberalizaciju najpre kao slobodu od braka i kućnih poslova, spisateljica, socijalistkinja i filmska rediteljka Ljilja Brik imala je intenzivniji i sistematičniji pogled na slobodnu ljubav – poliamori. U to vreme, Brik je bila najpoznatija kao ljubavnica i “muza” svojetskog pesnika Vladimira Majakovskog, kao i lice sa državnih postera za podsticaj čitanju koje je izradio ruski umetnik Aleksandar Rodčenko.
Majakovski i Brik upoznali su se u književnosm salonu koji je organizovala u julu 1915. Osip Berskin, Ljiljin suprug u to vreme, bio je tako impresioniran poemom Majakovskog Oblak u pantalonama, da je ponudio da je objavi. Ljubavna afera otpočela je izmešu Ljilje Brik i Majakovskog. Tri godine kasnije, Majakovski se uselio sa Brikovima u stan, a onda se njih troje preselilo u kuću na selu.

Vladimir Majakovski, Varvara Stepanova, Osip Berskin i Ljilja Brik u kući Berskin-Brik
Jedino pravilo ovog nekonvencionalnog domaćinstva bilo je da svaki član mora da osigura slobodu drugima. Do 1925 je, ipak, Ljilja Brik napisala pismo Majakovskom, koji je bio na putovanju: “Čini se da me već volišm mnogo manje i da nećeš mnogo patiti od momentalnog raskida”. Iako je ovo troje dosta putovalo tokom narednih nekoliko godina, svi su ostali u kontaktu do samoubistva Majakovskog 1930, posle svađe sa novom ljubavnicom, glumicom Veronikom Polonskom. U svom oproštajnom pismu, Majakovski je napisao: “Druže Vlado, moju porodicu čine Ljilja Brik, mama, moje sestre i Veronika Vitoldovna Polonska”. Ostavio je polovinu autorskih prava Ljilji Brik, a polovinu svojoj majci i sestrama.
Brik je preuredila svoj život; postala je prijateljica i inspiracija Iv Sen-Lorenu, Pablu Nerudi, Marku Šagalu, Pablu Pikasu i Maji Pliseckoj, a vodila je jedini literarni salon koji nije imao epitet “buržoaskog” i koji je posle njene smrti nastavio da postoji u Moskvi.
Za to vreme, Staljin je obrazovanje dece predstavljao kao “časnu majčinsku dužnost”.
Pošto je Armand umrla 1920, Kolontaj je preuzela ulogu vođe Ženodela. Uprkos njenom uticaju, Kolontaj je bila radikalnija i kontroverznija nego njeni saradnici – iako nisu njene ideje o ženama i seksualnosti ono što ju je na kraju dovelo na marginu. Tokom 1921, organizovala je radničku opozicju kako bi protestovala protiv diktature i manjka zastupljenosti radnika u Partiji, ali nije uspela da dobije podršku. Počela je da dobija pretnje izbacivanjem iz Partije, zbog nediscipline. Pošto je zaključila trgovinske ugovore u Oslu, Kolontaj je 1924. Godine poslata van zemlje kao ambasadorka SSSR-a u Finskoj. To ju je učinilo drugom ambasadorkom u XX veku, posle jermenske ambasadorke u Japanu Diane Abgar.
Ženodel je nastavio sa radom, u nekom obliku, tokom sledećih 10 godina, dok ga Staljin nije rasformirao 1934. On je prihvatio učešće žena u radnoj snazi, ali nije verovao da je su neophodne jednakost u kući i seksualna jednakost. Zaista, takve ideje nazivane su “buržoaskim”. Staljin je takođe abortus proglasio ilegalnim, ponovo ustanovio stroge procedure za razvod, proglasio homoseksualnost mentalnom bolešću i ponovo osnažio državnu ideologiju “nataliteta”. U svom obraćanju povodom Dana žena 1949, u Centralnom komitetu Komunističke partije SSSR-a, Staljin je predstavio obrazovanje dece kao “časnu društvenu dužnost majki”. Iako je država nudila besplatno obrazovanje i brigu o deci, od muškaraca se nije očekivalo da pariraju ženama u kućnim poslovima. Ženska prava nad sopstvenim telom, po Staljinovom viđenju, nisu bila nešto čime bi država trebalo da se bavi.

Foto-portret Jozefa Visarionoviča Staljina
Nakon Staljinove smrti 1953, tendencije su se ponovo okrenule delimičnoj seksualnoj liberalizaciji. Novi komunistički lider Nikita Hruščov poduzeo je program “destaljinizacije”, koji je podrazumevao ukidanje zabrane abortusa – preokret koji Kolontaj nije doživela da vidi, jer je umrla godinu dana pre Staljina. Međutim, Rusija nikada nije u potpunosti povratila potencijal koji je imala tokom prvih godina ranog feminističkog radikalizma. Učešće žena u Drugom svetskom ratu kao vozačica tenka, snajperistkinja, pilotkinja i bolničarki bilo je zapostavljeno u zvaničnim komemoracijama; u posleratnom period, žene su isključivane iz centara političke akcije, majčinstvo je označavano kao njihov primarni poziv. Seksualno zlostavljanje bilo je umnogome ignorisano, a od žena se očekivalo da kod kuće obavljaju najveći deo posla oko dece i kuće. Čak i danas, seksualne slobode za koje su se borile Kolontaj i Armand predstavljaju ostatke gotovo zaboravljene epizode sovjetske istorije.
U nedavnim debatama u ruskoj Dumi (federalnom parlamentu, prim. prev), predloženo je da žene koje nisu imale decu zbog odlaska na fakultet treba ohrabriti da rode pre nego da investiraju u karijeru. Zakon kojim se nasilje u porodici proglašava “privatnim” pre nego pravnim pitanjem izglasan je 2017. godine. Čini se da će proći neko vreme pre nego što progresivne ideje ranih ’20-ih ponovo uđu u glavne političke tokove u Rusiji – ako ikada uđu.
—
Autorka: Paula Arizanu (maj 2018)
Uredila: Sali Dejvis
Sa engleskog prevela: Jovana Georgievski
Izvor: Aeon