Ova studija predstavlja nalaze istraživanja rađenog po metodologiji IMAGES istraživanja o muškarcima, koja je do sada primenjena u više od 20 zemalja i teritorija u svetu. IMAGES istraživanja su započeta 2008. od strane organizacije Promundo i Međunarodnog centra za istraživanje žena (International Center for Research on Women ‒ ICRW). U našem regionu, istraživanje je do sada sprovedeno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu (RSB UN 1244)[1]. Specifičnost istraživanja IMAGES je da ono uključuje standardizovan upitnik koji se primenjuje (70‒80%) u svim zemljama koje sprovode istraživanje, kao i kvalitativan deo istraživanja koji varira po zemljama.
Uzorak su činili muškarci i žene starosti 18‒60 godina. Preko polovine muškaraca u uzorku je ima srednje obrazovanje. Oko ³/₅ muškaraca živi u gradu. Među ispitanicima starosti 31‒40 godina samo 45,3% ima decu za razliku od ispitanika starih 51‒60 godina, koji imaju decu u 86,5% slučajeva. U proseku ispitanici obavljaju plaćeni posao 45,5 sati u toku nedelje. Preko ⁹/10 ispitanika su Srbi i pravoslavci. Najobrazovanija generacija muškaraca je stara 31‒40 godina, i u njoj čak 35,6% ima više ili visoko obrazovanje. Najobrazovaniji su i najčešće zaposleni (u 72,9% slučajeva). Najviše nezaposlenih je među muškarcima 25‒30 godina starosti, čak 20,2%. Ispitanici nisu bili, niti su sada, u braku u preko 40%. U najmlađoj ispitivanoj kategoriji (18‒24) čak polovina muškaraca koji su braku je u stvari u vanbračnoj zajednici. Svaki stoti muškarac u Srbiji živi sa muškim partnerom, a preko ¹/₃ sa roditeljima i bratom ili sestrom. Primarni izvor prihoda je zvanična zaposlenost, kod čak 50,9%, a poljoprivreda je drugi po značaju izvor dodatnih prihoda za muškarce. Muškarci u proseku imaju prihode od 44.500 dinara, u preko ²/₃ domaćinstava glavni izvor prihoda je formalna zaposlenost. Velika većina muškaraca smatra da njihova porodica/domaćinstvo pripadaju radničkoj klasi (43,5%), a samo u 1,5% slučajeva da pripadaju „društvenoj eliti“. Muškarci bi emigrirali iz Srbije u 36% slučajeva.
Ispitanici uglavnom potiču iz porodica u kojima su i majke i očevi imali srednje obrazovanje. U odrastanju i muškaraca i žena najvažniju mušku figuru predstavlja njihov biološki otac. Dominantan porodični model koji se sastoji od dvoroditeljske porodice i dece određuje prisustvo oca i u starijim i u mlađim generacijama. Otac je najvažnija figura kod samo 55,2% slučajeva najniže obrazovanih muškaraca, i čak u 80,1% slučajeva kod najviše obrazovanih. Podela poslova po polu između roditelja je veoma jasno izražena. Očevi najčešće nikada nisu obavljali poslove pripreme hrane, čišćenja kuće, pranja odeće, ili čišćenja kupatila i WC-a. S druge strane, oni su „brinuli o deci“, vršili popravke u kući, brinuli o dvorištu i automobilu. Oni su, takođe, išli u nabavku hrane i plaćali račune. U porodicama najviše obrazovanih muškaraca bila i najegalitarnija podela rada. Preko polovine roditelja je zajedno odlučivalo o školovanju i aktivnostima dece. I muškarci i žene, najčešće kao adolescenti, nisu učestvovali u porodičnim obavezama. Ali, tamo gde jesu, u skladu sa rodnom podelom uloga u roditeljskim porodicama, nastavljala se i podela u mlađim generacijama.
Kada je reč o nasilju u roditeljskoj porodici, najčešći odgovori su „nikada“ i kod muškaraca i kod žena. Ipak, u ¼ porodica i žena i muškaraca deca su svedočila nasilju koje je nad njihovom majkom vršio otac ili partner, reč je o fizičkom nasilju. Nešto manje od ¹/₁₀dečaka je bilo izloženo neželjenim dodirima po genitalijama ili stražnjici, dok su devojčice ovakvim situacijama bile izložene češće. Oko ¹/₁₀ ispitanika je bilo pod pretnjom naterano na seksualne odnose. Dečaci su bili žrtve fizičkog kažnjavanja u školi čak u ¼ slučajeva. Kod kuće je fizičko kažnjavanje bilo čak i češće. Materijalna deprivacija je bila više raširena od fizičkog nasilja, pri čemu samo 61,9% muškaraca izjavljuje da nikada nisu živeli u velikom siromaštvu. Fizičko kažnjavanje u školi opada sa starošću ispitanika. Tako, 84,6% muškaraca najmlađe dobi nikada nije bilo kažnjavano, nasuprot 63,1% muškaraca najstarije dobi. „Kaišem ili štapom“ kod kuće nije tučeno 73,1% najmlađih muškaraca, a 46,2% najstarijih. Skoro polovina mladića je u školi učestvovala u tučama protiv suparničkih grupa, a samo 81,4% mladića nikada nije uzimalo drogu, što indirektno ukazuje na to da je skoro ¹/₅ uzimala drogu u školi.
Kao i u svim ostalim slučajevima, i u slučaju partnera, odnosno partnerke, najzastupljenija je kategorija sa srednjom školom. Skoro svaki drugi muškarac u uzorku ima partnerku sa srednjim obrazovanjem, a svaki četvrti sa višim ili visokim. Oko ²/₃ partnerki je zaposleno, dok oko ¹/₅ predstavlja one koje su nezaposlene (i traže ili ne traže posao). To znači da velika većina žena u partnerskim odnosima ima svoje prihode (ovo uključuje i penzije, i prihode od rentijerstva i sl.), ili doprinosi porodičnom budžetu (odnosno ima monetrani doprinos, a nemonetarni preko neplaćenog domaćeg rada ovde nije obračunat). Kada je reč o donošenju odluka vezanih za decu, izrazita je zastupljenost odgovora „podjednako“ (68,1%), i učestalost ovog odgovora raste sa opadanjem starosti. U generaciji 25‒30 godina starosti čak ¾ odgovora se odnosi na „zajedno“. Za razliku od porodica porekla, u porodicama prokreacije, dakle u sledećoj generaciji, dolazi do promena u pravcu egalitarnije podele rada i napredak je prilično veliki, odnosno sinovi su u mnogo manjoj meri isključeni iz podele. Zadovoljstvo podelom posla u porodici i domaćinstvu varira i kod žena i kod muškaraca i u odnosu na obrazovanje. Najnezadovoljniji podelom poslova su muškarci sa najnižim obrazovanjem, najzadovoljnije su žene sa najvišim obrazovanjem. Zadovoljstvo brakom i partnerima je uglavnom visoko i kod muškaraca i kod žena. Čak oko 85% muškaraca i oko 75% žena su veoma zadovoljni i zadovoljni svojim brakom/vanbračnom zajednicom. Čak se ⁴/₅ muškaraca slaže sa tvrdnjom da posle razvoda odgovornost roditelja oko dece treba da bude podjednaka, a skoro isto toliko smatra i da žene koje ne dozvoljavaju muškarcima da viđaju decu posle razvoda treba da budu kažnjene.
Samo izrazito mali procenat muškaraca prisustvuje rođenju svog deteta (2,4%). Tek svaki 50-i muškarac uzima roditeljsko odusustvo za podizanje dece. Takođe, ⁴/₅ muškaraca izjavljuje da su išli na kontrole kod lekara sa svojim partnerkama za vreme trudnoće (neke ili sve). Čak preko ¹/₃ muškaraca bi napustilo svoj posao i brinulo o deci kada bi njihove supruge dovoljno zarađivale. Muškarci se u ⁴/₅ slučajeva slažu sa tvrdnjom da je njihova primarna uloga da zarade dovoljno novca za svoju decu. Različite aktivnosti vezane za decu roditelji najčešće obavljaju zajedno. Žene najčešće pripremaju obroke za decu, menjaju pelene i kupaju decu. Jedina aktivnost koju očevi obavljaju ili su obavljali više od majki je bila vezana za fizičke vežbe i igru sa decom izvan kuće. Fizičko kažnjavanje dece je široko prihvaćeno u populaciji. Dve trećine najmlađih muškaraca i preko 70% najmlađih žena se uglavnom ili u potpunosti slažu sa tim da je fizičko kažnjavanje dece nedopustivo, ali se takav nivo osude uglavnom snižava u starijim generacijama.
Preko 90% muškaraca sebe određuje kao heteroseksualnu osobu (92,6%). Muškarci češće od žena nisu želeli da daju odgovor povodom svoje seksualne orijentacije, i ređe su za sebe izjavljivali da su homoseksualne orijentacije. Muškarci su u više od polovine slučajeva zadovoljni ili veoma zadovoljni seksualnim odnosima sa svojim sadašnjim partnerkama/partnerima. Skoro ¼ muškaraca starosti 18‒24 godina nema stalnu partnerku/partnera. Najzadovoljniji seksualnim odnosima su muškarci sa najvišim nivoom obrazovanja. Preko 70% muškaraca u svim starosnim grupama se ne bi osećalo uvređeno, niti ljuto ukoliko bi partnerka zatražila upotrebu kondoma. Obrazovaniji muškarci prihvataju upotrebu kondoma lakše od manje obrazovanih. Žene iz uzorka su u 25,6% slučajeva imale abortus. Međutim, muškarci izjavljuju da su njihove partnerke imale abortus u 16% slučajeva, što je manje od procenta koji daju same žene. Ono što je posebno zanimljiv podatak je da su u velikoj većini slučajeva u odluci da se izvrši abortus učestvovali i muški partneri, a samo u ¹/₃ slučajeva je žena sama donosila tu odluku. Muškarci mnogo češće izjavljuju da im je neprijatno u društvu homoseksualnih muškaraca, nego što je to slučaj sa ženama. Žene se češće od muškaraca slažu da je „homoseksualnost prirodna i normalna“. Skoro svaki peti muškarac je imao seksualni odnos sa seksualnom radnicom (18,7%). Sa muškarcem koji pruža seksualne usluge je imalo odnos manje od 1% muškaraca (0,8%). Posebna grupa pitanja odnosila se na to da li žene pružaju seksualne usluge u zamenu zamenu za neku vrstu usluga i roba. Tako je 4,6% žena razmenjivalo seksualne usluge u zamenu za zadovoljenje egzistencijalnih potreba, a 4,1% u zamenu za dobijanje povišice ili zaposlenja.
Pitanja o raširenosti različitih oblika partnerskog nasilja[2] pokazuju da je najčešći oblik nasilja vezan za uvrede i ponižavanja, koje je, po sopstvenom priznanju, primenjivala skoro ¹/₃ muškaraca prema svojim partnerkama. U ¼ slučajeva muškarci su namerno prestrašivali svoju partnerku. Šamaranje i bacanje predmeta na partnerku se događalo u ¹/₅ slučajeva. Veoma raširen oblik nasilja je ekonomsko nasilje, i to u formi zabrane zapošljavanja. Najmanje zastupljeno nasilje je ono koje je i fizički najopasnije, tj. direktno fizičko povređivanje, kao i pretnja oružjem (odgovor „nikada“ čuo se u 93,2% slučajeva). U poslednjih 12 meseci svaki peti muškarac koji je vršio nasilje u partnerskom odnosu je pretio oružjem svojoj partnerki, a svaki četvrti je vređao partnerku. Oko ⁹/₁₀ muškaraca je izjavilo da nijednu devojku/ženu nije prisililo na seksualni odnos (90,5%), a svaki dvadeseti muškarac je to učinio jednom (5,4%). Svaki 50-i muškarac je u poslednjih 12 meseci učestvovao u grupnom silovanju. U celini posmatrano oko 1/10 muškaraca iz uzorka ima iskustvo prisiljavanja na seksualni odnos, pod različitim okolnostima i različitih osoba. Svaki osmi muškarac tokom poslednja tri meseca iskusio da ga je neko udario tokom poslednja tri meseca, svaki 25-i je iskusio pretnje hladnim oružjem, a svaki pedeseti pretnju pištoljem. Čak 22,3% najmlađih muškaraca je iskusilo da ih je neko udario u poslednja tri meseca (18‒24 god), kao i 26,9% muškaraca sa najnižim obrazovanjem.
Preko ¾ muškaraca je zadovoljno svojim fizičkim i mentalnim zdravljem.
Zadovoljstvo opada sa starošću i manje je kod niže obrazovanih nego kod više obrazovanih. Mlađi muškarci imaju izrazito više fizičkih aktivnosti od muškaraca starijih od 40 godina. Dok ⁴/₅ najmlađih ima redovne fizičke aktivnosti (79,4% se slažu ili potpuno slažu), dotle samo 29,3% muškaraca starosti 51‒60 godina ima redovne fizičke aktivnosti. Oko ¹/₅ muškaraca se ponekad oseća depresivno i izgubljeno, pa i ovde ima prostora za rad. Takođe ¹/₅ ispitanika oseća stres ili nervozu i anksioznost. Muškarci su imali povrede u 8,9% slučajeva, imali su povrede usled nasilja u 1,8%, usled saobraćajne ili neke druge nezgode u 3,6%, a kao rezultat bolesti u 3,5%. Čak 3,4% najmlađih muškaraca (18‒24 godina) je imalo povrede usled nasilja, za razliku od 0,8% najstarijih muškaraca. Muškarci iznad 40 godina starosti su išli na pregled prostate u 27,1% slučajeva, a iznad 51 godine u 37,3%. Na HiV se testiralo 12,3% muškaraca iz uzorka, i to najčešće muškarci starosti između 25‒40 godina. Svaki peti muškarac sa najvišim nivoom obrazovanja se testirao na HiV, a 56,9% muškaraca puši. Kada je reč o opijanju (5 i više alkoholnih pića u jednoj prilici), „nikada“ to ne čini 31,2% muškaraca. Najčešće su drogu koristili muškarci starosti 25‒30 godina, i samo 64,6% nije „nikada“ koristilo drogu. Najmlađi muškarci (18‒24 god) su u 18,9% koristili kanabis a ekstazi u 5,1%.
Na pitanje o tome da li su učestvovali u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, 15,9% muškaraca je odgovorilo potvrdno u ukupnom uzorku. Ali, ako se izdvoje oni mlađi od 40 godina, koji su činili više od polovine uzorka, onda to znači da su stariji od 40 godina učestvovali u skoro ¹/₃ slučajeva. Sa izuzetkom NATO bombardovanja koju je doživela velika većina ispitanika i ispitanica, ostale negativne posledice ratova i ratovanja se kod muškaraca kreću od 1,1% (ozbiljno ranjavanje) do 6,4% (član porodice čija je smrt posledica ratnih dešavanja). Muškraci su četiri puta češće od žena bili svedoci mučenja i prebijanja; četiri puta češće su sami trpeli posledice mučenja i prebijanja; i pet puta češće su bili ozbiljno ranjeni u ratu.
U odnosu na žene, muškarci se u većoj meri slažu sa tvrdnjom da im je važna njihova etnička pripadnost. Ako se posmatraju odgovori vezani za slaganje sa tvrdnjom „Svi ljudi su isti, bez obzira na to kom narodu pripadaju“ (zbirni odgovori „uglavnom“ i „u potpunosti“), onda se može videti da su najviše zatvoreni prema drugima muškarci starosti 25‒30 godina, dakle oni koji su odrastali u vreme ratova i nisu mogli da ne budu izloženi ratnoj propagandi, mada su u celini uzev razlike između muškaraca različitih generacija male.
Ispitivanje stavova GEM skalom pokazuje da žene imaju manje konzervativne stavove kada je reč o rodnoj ravnopravnosti, nego što je to slučaj sa muškarcima. Na skali 0‒3 (0 ‒ najnegativniji stav prema rodnoj ravnopravnosti, 3 ‒ najafirmativniji stav) muškarci imaju vrednost 1,73, a žene 1,99. Najneobrazovaniji muškarci imaju vrednost 1,57, a najobrazovaniji ‒ 1,88. Najegalitarnije stavove imaju muškarci starosti 25‒30 godina (1,84).
Kvalitativna analiza je, u celini posmatrano, pokazala da su „ostrva“ transformacije ne samo jako sužena, već da je dramatično nizak nivo razumevanja i autorefleksije mladih o sopstvenom rodnom identitetu. I rodni, kao i drugi identiteti (nacionalni, generacijski, verski) najčešće se doživljavaju instrumentalno, kao nešto što je dato, određeno i kao takvo treba iskoristiti na zadati, ali ujedno i na pragmatičan način. U nedostatku samorefleksije, pribegava se opštim formulama preuzetim iz mizoginog i retradicionalizovanog javnog diskursa. Tako se ono što ostaje na površini iskazuje kao neobičan hibrid stavova koji pokazuju da se prihvata neminovnost promene u pravcu rodne ravnopravnosti, ali da se, s druge strane, traži neka vrsta posebnog ustupka za gubitak onoga što je „patrijarhalna dividenda“.
Složenost transformacije rodnih odnosa u Srbiji u pravcu dostizanja višeg stupnja rodne ravnopravnosti je suočena sa mnogo veoma ozbiljnih izazova. Mnogi od njih su jednostavno kontekstualni, vezani za nisku razvijenost Srbije, siromaštvo, negativne posledice ratova, kao i za intenzivno starenje stanovništva i intenzivnu emigraciju najobrazovanijih mladih ljudi. Dugotrajno, višedecenijsko delovanje negativnih činilaca prouzrokovalo je repatrijarhalizaciju i retradicionalizaciju, koje ne samo da imaju veoma negativne posledice po žene, već i po muškarce, a posebno mlađih generacija, koje izlažu izrazito jakom riziku od štetnih životnih stilova u cilju potvrde imaginarnog ideala „pravog muškarca“, uključujući i prihvatanje opasnih ekstremnih ideologija. Zato je neophodno staviti jak naglasak na obrazovanje za rodnu ravnopravnost koje bi uključilo i savremeno znanje iz oblasti kritičkih studija muškaraca. Potrebno je adekvatno urodnjavanje obrazovnih institucija i sadržaja na svim nivoima, ali i podsticanje neformalnog obrazovanja za različite grupe i kategorije muškaraca. Takođe, obrazovni sadržaji treba da budu kontekstualizovani i prilagođeni konkretnim životnim okolnostima i potrebama muškaraca, posebno mlađih muškaraca.
[2] Pitanje je postavljano samo muškarcima koji su izjavili da su u partnerskom odnosu, odnosno u braku (ukupno 615 od 1.060).